Već više od godinu dana živim s dijagnozom anksiozno-depresivnog poremećaja — i to nije bila samo riječ na papiru. To je bio period u kojem sam upoznao najtamnije dijelove sebe, dijelove koje nikada nisam mislio da ću vidjeti.

Prošao sam kroz sve ono što tiho uništava čovjeka iznutra: strahove koji ne daju disati, napade panike koji dolaze niotkud, paralize sna koje te ostave ukočenog između jave i sna, strah da izađem vani jer mi je svaki korak djelovao kao prijetnja. Danima bez apetita, gubitak kilograma, osjećaj praznine koji izjeda i gorčinu u grudima koja ne prestaje.

Bilo je i onih najtežih misli — onih o kojima se šuti i koje čovjeka uvjere da je izgubio vrijednost, smisao i nadu. Ali nisam izgubio. Čak i kada je izgledalo tako, nisam se predao.

Pružena mi je ruka koju neću nikada zaboraviti — profesor doktor Abdulah Kučukalić, neuropsihijatar koji mi je doslovno spasio život. Upoznao je moje strahove, razumio ono što ni ja sam nis

Sakrij

Tri svadbe a nisu u nasem mestu. Otisli u salu,ubacili kulturno koverte u kutiju,seli zamezili opasno i cekamo mladence da zavrse sa crkvenim vencanjem.Oko nas svi nepoznati.Tek kada su usli mladenci ukapirali da smo u pogresnoj sali.E sad kako doci do koverti to je vec duga prica.Bar smo se dobro najeli i poveli prvi kolo.

Sakrij

Znaš onaj osjećaj kad ti svi govore da moraš voljeti sebe, raditi na sebi, vjerovati u sebe? E pa, ja trenutno ne mogu ni da se pogledam u ogledalo bez da prevrnem očima. Radim na sebi, kažu. Svaki dan se „trudim biti bolja verzija sebe“. Pa da, super mi ide — umorna, nervozna i s podočnjacima koji zaslužuju vlastiti poštanski broj.

Pokušavam biti pozitivna, ali realno — ako još jednom pročitam „samo misli pozitivno“, mislim da ću baciti mobitel kroz prozor. Mislim pozitivno, a život me lupa po glavi negativom, pa eto, balans.

I tako, borim se sa sobom. Nekad pobijedim, nekad izgubim… ali uglavnom – remi. Ako ništa, barem sam dosljedna. Bravo ja.

Sakrij