Podstanari smo 3 godine, a bili smo godinu u kuci gdje su moji na prvom spratu mi na drugom, amidza s druge strane, tetka s druge, pakao od zivota, ja hodam go po kuci dodje neko, supruga i ja u krevetu vodimo ljubav preko dana neko dodje kuca na vrata hoce na kafu, a sad rahat, goli smo uvijek, radimo sta hocemo ne ometa nas niko, sloboda je najbitnija.

Sakrij

Na svadbi je sve izgledalo kao iz bajke – muzika, smijeh, gosti raspjevani, čak i vrijeme poslužilo. A onda, usred veselja, mlada je nestala. Nije je bilo nigdje – ni u sali, ni u dvorištu, ni u toaletu. Kumovi su pretraživali ulice oko restorana, roditelji plakali, a gosti šaputali najgore scenarije. Dva sata je prošlo u panici i nevjerici.

Na kraju su je pronašli – u njenoj kući, još uvijek u vjenčanici, sjedi na krevetu i plače. Rekla je da ne može, da se predomislila i da želi razvod odmah. Nije htjela nastaviti život u kojem se ne vidi s čovjekom kojeg je tek izgovorila pred oltarom.

Slavlje se pretvorilo u tišinu, bend je spakovao instrumente, a gosti su zbunjeno odlazili kućama.

Sakrij

Društvene mreže i dejting aplikacije danas su najveće iskušenje. Posvađaš se s partnerom i odmah krene priča s nekim od desetina likova ili devojaka iz inboxa. Kod cura je to posebno izraženo – stotine zahteva za prijateljstvo, poruke na Instagramu, Tiktoku, Snapchatu… I onda se pojavi najmanji problem u vezi i pomisliš: “Zašto da trpim, kad imam stotinu drugih opcija?”

Umesto da se problemi rešavaju, ljudi beže – prvo ka drugom rešenju, pa trećem… tražeći savršenstvo koje ne postoji. Tu su i muško-ženska “prijateljstva” koja često služe kao rezerva, samo čekaju trenutak da uskoče.

Vreme se promenilo – sve više ljudi želi samo izlaziti, flertovati i uživati bez obaveza. Sve manje njih želi porodicu, decu, zajednički život. Zato brakovi danas pucaju brže nego ikad, a iskreno, teško je zamisliti kako će sve izgledati za 50 godina.

Sakrij

Ne mogu da shvatim – majka i sin žive u istoj kući, a ona mu rođendan “čestita” na Fejsbuku kao da su komšije. Umesto da ga zagrli u dnevnoj sobi, poljubi i poželi sve najbolje, ona ostavlja javni komentar ispod slike. Kao da je važnije da to svi vide nego da on to stvarno oseti.

Sakrij

Živim s dečkom već godinu dana i sve djeluje idealno, osim što je on prilično ljubomoran, a ja nisam takva. Nedavno me optužio da se dopisujem s nekim, uzeo mi telefon, prečešljao sve poruke – i naravno, ništa nije našao. Sinoć, nisam mogla da zaspim, pomislim da i ja pogledam njegov telefon, što nikada prije nisam radila. Nađem dopisivanje s bivšom koja mu se javila prije mjesec dana, pitala ga kako je. On odgovorio da mu je “dosadno, ali da to ne utiče na njegov život”, a zatim su nastavili razmjenjivati neke nasumične, šaljive poruke. Ono što me najviše pogodilo – nije joj rekao da ima djevojku, niti da živimo zajedno. Sada sam ljuta, razočarana i zbunjena. Ne znam da li da ovo odmah rasčistim s njim ili da se spakujem i odem bez riječi.

Sakrij

Ovo što sam pročitao danas me iskreno natjeralo da se zapitam – živimo li mi među ljudima ili zvijerima? Lik u Pančevu uleti skuterom u grupu djece u vodi, povrijedi ih i samo produži. I šta sad? Biće par dana vijest, par hiljada komentara na Facebooku i gotovo. Dokle više?

Sakrij

U osnovnoj školi vjeroučitelj nam je dao zadatak da o svakoj osobi iz razreda napišemo nešto pozitivno, a negativne stvari će, kako je rekao, “ostaviti po strani” da ih niko ne čita. Redom su išli učenici, čitale su se samo lijepe riječi, a te negativne papiriće stavljao bi na hrpu sa strane.

Kad je došao moj red, iz nekog razloga odlučio je da baš tada pročita i negativne komentare – “da svi vide kako riječi mogu biti okrutne”. Bila sam dijete koje je već tada trpilo zadirkivanja i zlostavljanje u školi, i tih nekoliko minuta pred cijelim razredom osjećala sam se ogoljeno, izdvojeno i posramljeno kao nikada prije.

Dan danas pamtim taj osjećaj – i koliko je malo trebalo da neko svojim postupkom dodatno slomi dijete koje se već svakodnevno bori za dah.

Sakrij

U beskrajnoj tišini noći, dok vjetar lagano miluje krošnje, misli se pretapaju u priče koje nikada neće biti ispričane. Zvijezde, poput sitnih svjetionika, prate put sanjara koji tragaju za smislom. Svaka riječ, svaki uzdah, nosi težinu prošlih dana i nada budućnosti koja još nije stigla. Negdje daleko, iza planina, skrivena je dolina u kojoj se vrijeme kreće sporije, a dani mirišu na djetinjstvo. Ljudi tamo ne žure. Oni razumiju da svaka sekunda može biti dragocjena ako se diše polako. I možda je baš to tajna života — ne brojati korake, nego osjećati put pod nogama. Jer kada se pogleda unatrag, ono što pamtimo nisu brojevi, nego trenuci, osmijesi, suze i tišina. Tamo gdje se srce smiri, tamo je dom, bez obzira na to koliko kilometara moramo preći da ga pronađemo.

Sakrij